Todor Tose Proeski (M)

" Intervju s Tošetovomom sestrom Dorom "

Nemam snage ponovno se suočiti sa svim uspjesima i padovima kroz koje mi je brat prolazio u toku svoje karijere, ali sinova ljubav prema glazbi je prevelika i podržat ću ga u želji nek pjeva, kaže Dora.

Kažu, tijekom vremena čovjek uči živjeti sa boli izazvanom velikom tragedijom i nađe način kako izliječiti rane. Ali ovakva poruka ovako izrečena se ne može osjetiti pri posjeti obitelji Proeski. Čini se kako je tamo vrijeme stalo na 16-om listopadu/oktobru 2007-e godine, na dan kada je poginuo njihov sin. Sve je isto kao i jednu i pol godinu ranije. Tuga leti u svakom kutku kuće, a tišinu narušava samo dječiji uzvik Kristijana (11) i Nikole (5), Dorine djece, Tošine sestre. Vidljivo skršena bolom, dok priča o njemu suze se slijevaju niz lice. Na momente joj se gubi glas. Šest godina starija Tošina sestra još uvijek ne može vjerovati kako njenog voljenog brata više nema.

- Teško je. Trudimo se da živimo, ali nikako ne možemo da se pomirimo kako se dogodila takva tragedija u našoj obitelji. Još uvijek smo s milslima da će se od nekuda vratiti. Mehanički izvršavam obaveze. Odem na mjesto gdje je on. Tada ne mogu da nazovem to mjesto - njegov grob. Nakon tragičnog dogadjaja nisam više otišla na posao. Ne izlazim nigdje, budući da se svugdje sluša njegova glazba. A ja ne mogu to izdržati. Mojima sada trebam najviše. Zato veći dio vremena provedem s njima.

Kako su tvoji roditelji?
- Isto kao i prvi dan kada se dogodila tragedija. Odlaze dva puta dnevno na Tošin grob. Svaku večer u 21 sat pale svijeću u manastiru "Sv. Preobraženje", a zatim dolaze kući. Svi dani su isti. A svaki novi dan nosi veću tugu.

" SANJAJU GA U CVIJEĆU "
U toku protekle jedne i pol godine mnogo ljudi je s Balkana i šire posjetilo njegov grob, ali dolazili su i u vašu kuću. Kako ste izdržavali te trenutke?
- Toše je volio ljude, bio je druželjubiv i vrata naše kuće su bila uvijek otvorena svima.Željeli smo produžiti tu tradiciju i do izvjesnog vremena smo dočekivali sve koji su dolazili u kuću mojih roditelja. Ali, odjednom smo izgubili i posljednje atome snage, a zdravlje mojih roditelja je postalo slabije. I danas ljudi dolaze na njegov grob, a zatim odlaze u manastir "Sv. Preobraženje". Svi su tužni. Vidljivo je kako ih je gubitak Toše mnogo pogodio.

Šta najviše pričaju o njemu?
- Neki od njih koji su ga poznavali prisjećaju se susreta s njim. Drugi, pak, pričaju koliko je bio human i kako im je pomogao. Mnogi od njih govore da im se pojavio u snu i pričaju te snove. Do nedavno sam zapisivala u posebnu bilježnicu sve nijhove snove. Pretežno ga sanjaju na lijepoj livadi sa mnogo cvijeća. U dva slučaja, ljudima je, koji su ga sanjali, poručio kako želi da njegovo vječno prebivalište bude u manastiru, gdje je pronašao svoj mir. Ali, to su samo snovi. Neobičan je bio događaj za koji su me izvjestili ljudi iz okolnih sela. Na treći i na deveti dan od Tošine smrti oni su vidjeli svjetlosni znak koji se pojavio iznad grada i nakon izvjesnog vremena je padao točno na Gumenje. Tada se počelo javljati kako se ljudi u Kruševu pitaju što se događa i našem gradu. Mi nismo vidjeli ništa, zato što je tu noć bila magla i bilo je oblačno. Ali ljudi tvrde da se to događalo i da su vidjeli svojim očima.

Sanjaš li ga često?
- Svako veče se molim da mi dođe barem na san da ga vidim. Ali, to se dogodilo samo dva puta. Bio je obučen u bijelu trenerku koju je volio, zagrlio me, poljubio i otišao.

U toku njegove karijere, vi ste u obitelji bili na strani i nikada se niste medijski eksponirali. Nakon njegove smrti ste u centru pažnje. Kako doživljavate tu promjenu?
- Jako teško. Sa svih strana bili smo bukvalno medijski bombardirani. Razumijem i poštujem vaš posao. Zato bih voljela da razumjete i vi našu situaciju te veliku bol. Nekada ću pročitati nekakvu informaciju za mog brata, Ali često o pisanjima o njemu saznajem od mog supruga. Naša želja je da ostanemo sami s bolom, ali očigledno da je to nemoguće.

Nedavno je Tošino ime bilo uključeno u sudski proces imeđu Andrijane Budimir i Ljiljane Petrović. Imate li komentar o tom slučaju?
- Nemam. To je njihova stvar. Bilo je tužno što je ime mog brata spominjano u takvoj konotaciji i u sudskom procesu. Ali mi, kao obitelj, smo u ovom slučaju nemoćni.

" SAMO NAM JE BLAGICA DOLAZILA "
Da li je Toše pričao pred vama o svojoj intimi?
- Da, mnogo smo bili bliski. Znala sam za sva njegova zaljubljivanja i razočarenja. Često je tražio savjet od mene. Neke od njegovih djevojaka i prijateljica je dovodio u goste kući kod mojih roditelja. I sve su bile dočekane prijateljski i sa mnogo ljubavi. Ali znam da privatnost nije nikada želio da eksponira u javnost. Bio je tužan kada pročita u nekim novinama nešto vezano za njegov privatan život.

Da li neke od njegovih prijateljica dolaze i danas u kuću tvojih roditelja?
- Samo Blagica iz Negotina. Prekrasna djevojka, koja još uvijek tuguje za mojim bratom i vjerovatno ovdje, u našem domu, traži utjehu svojoj boli.

A Andrijana?
- Posljednji put kod mojih roditelja je bila devet dana od smrti Toše. Ne komuniciramo s njom, molim vas, ne bih željela pričati o tome.

Da li ste slušali pjesme sa Tošinog engleskog albuma i da li ste vidjeli dokumentarni film o njemu?
- Ne. Ne mogu slušati njegov glas, niti gledati Tošin lik na televiziji. Ni ja, ni moji roditelji. To je za nas prebolno i preteško. Moji roditelji uopće ne uključuju televizor, a kod mene, radi djece, uključeni su samo programi sa crtanim filmovima.

Pjesma My little one, koju je vaš stariji sin snimio s Tošom, doživjela je premijeru na velikom humanitarnom koncertu koji se održao prošle godine 5-og listopada/oktobra na Gradskom stadionu. Kako ste ispratili Kristijana na taj veliki događaj?
- Ispratila sam ga sa suzama i mnogo boli. Prisjetila sam se kada je Toše otišao na svoj prvi nastup. Dok se održavao taj koncert, bila sam kući kod mojih roditelja i nismo imali snage da pričamo, budući da smo samo plakali.

Mnogi Kristijana izabiraju kao Tošinog naslijednika. Da li ćete ga podržati ako riješi da gradi glazbenu karijeru?
- Toše i Kristijan su bili mnogo povezani. On mu je usadio ljubav prema glazbi i stalno ga učio svirati i pjevati. Ali nikada nije želio da eksponira svoje sestriće javnosti. Sjećam se kada je snimao spot za pjesmu najmijenjenu za UNICEF, Moj svet, u kojem se pojavljuju mnoga djeca. Majka ga tada pitala: "Zašto me uzmeš i naše unuke da se pojave u spotu?" On se samo nasmijao i odgovorio: "Kristijan je mnogo talentiran. Doći će vrijeme kada će se predstaviti javnosti. Zasada ga želim držati postrani, budući da je teško biti dio estrade". Uistinu, put mog brata je bio mnogo težak. Uspio je savladati sva razočarenja budući da je jako mnogo volio glazbu. Zato, nemam snage da se ponovo suočavam sa svim tim stvarima. Bit će mi teško ako i Kristijan krene glazbenim putem. Ipak, ako ima želju, a vidim da je i kod njega ljubav prema glazbi prevelika, podržat ću ga. Moj brat je bio jedinstven i ne bih ga željela uspoređivati ni sa bilo kim. Ali ako je Božija volja, Kristijan neka nastavi njegovim putem.

Kako su on i vaš manji sin Nikola doživjeli Tošinu smrt?
- Kristijan je bio kao u šoku i jako je teško to prihvatio. A Nikola, i danas često pita: "Kada će mi doći moj najdraži ujak sa puta?"

  "OSTAVIO MI JE 26 PJESAMA"
Toše je ostavio mnogo pjesama iza sebe, koje je napisao sam i nisu promovirani u javnosti. Znate li o kakvim je naslovima riječ?
- Posljednji put sam čula dvije njegove nove pjesme, jedan tjedan prije tragedije. Nazvao me i rekao mi: "Cece, slušaj šta sam napravio". To su bili naslovi u rok-stilu, koji je najviše volio. Zatim je zatvorio sintisajzer i obratio mi se: "Ovdje imam 26 pjesama sa glazbom i tektsom. Nedostaju im samo aranžmani. Molim te, čuvaj mi ih".
Te kompozicije će se pojaviti na novom, posthumnom Tošinom albumu. Ali, ne bih znala vam reći kada.

Toše je često isticao da i ti mnogo voliš glazbu i kako lijepo pjevaš. Da li je točno kako je insistirao da pjevaš prateće vokale za album Igra bez granica?
- Da, to je bila njegova želja. Ali nisam prihvatila tu ideju budući kako sam mnogo povučena i sramežljiva.

Počela je izgradnja Spomen kuće, a uskoro i memorijalnog centra. Da li ćete naći tamo barem malu utjehu vašoj boli?
- Sa Spomen kućom produžiti će se uspomena na Tošu, a to je mala utjeha za nas. Ali zahvaljujem Vladi za sve što su napravili, zahvaljujem i svim ljudima koji su pokazali bezrezervnu počast prema liku i djelu Toše i prema nama kao obitelji.